Strah od ispita?

Nedavno, dok sam čitala misna čitanja na dan Šezdesetnice iz jednog starog molitvenika, kratki komentar uz evađelje me podsjetio na razdoblje studiranja. Sjetila sam se odmah zadnje godine, koja je bila napornija od ostalih, i usmenih ispita koji su bili stvarno stresni. Sjećam se da sam se i u to vrijeme, dok sam s kolegama sjedila pred vratima i čekala svoj red na komisiju, pitala je li u  redu toliko se bojati. To su bili jedni od onih ispita za koje se ne možeš u potpunosti pripremiti i dio je stvarno lutrija. Ali, govorila sam si, ja sam vjernica, čega se imam bojati? Naravno, u nekoj maloj mjeri strah može biti prisutan jer-ipak sam čovjek, nije lako ući pred komisiju i biti ispitivan. Ali nema smisla bojati se toliko da se treseš. Božje si dijete, On ti je Otac, pa ako si se i pripremala i sada padneš, neka bude Njegova volja. Možda je to za poniznost...

Uglavnom, evo što kaže komentar iz molitvenika o tekstu o sijaču koji je izašao sijati (Lk 8): 
"Ako želimo da Božja riječ donese u nama prave plodove, trebamo je vrlo pažljivo slušati, meditirati i primijeniti u svome životu. Osim toga, trebamo napustiti svaki neuredan osjećaj i osloboditi se od pretjeranih briga za svjetovne stvari, jer one su zapreka rastu Božje riječi u nama. ..."

Jasno vam je :) Studij jest jedna od tih "svjetovnih stvari" i zato nije najvažniji, iako je (jako) važan. Sv. Josemaria uvijek je ponavljao koliko, pogotovo u slučaju onih kojima je Bog dao očite darove za učenje i studiranje. Jer njima je dan talent da na području znanosti i svoje profesije brane istine vjere (koliko to mogu). 

Poanta ovog posta jest: studij i ostale zemaljske stvari bitne su, ali ne bitnije od onozemaljskih. Zato se treba boriti protiv straha vezanog za ove prve. Općenito se treba boriti protiv straha! 

Za kraj, misao sv. Josemarie:

341 Dobro je da nastojiš oko studija samo ako na isti način nastojiš steći nutarnji život. (Put)

na dan sv. Klaudija i Onezima

Odgajati (male) svece

Danas mi se učinilo dobrim staviti kratki post vezan za odgoj. Nedavno sam pročitala članak sa stranice Opus Deija o tome kakav bi odgoj katolički roditelji trebali pružati svojoj djeci, pa ću ovdje staviti nekoliko izvadaka iz njega, a cijeli možete pročitati na poveznici na dnu posta. Posebno je vezan uz stegu.

Moj kratki komentar: roditelji dobivaju djecu koju im Bog daruje. Ne znaju kakva će biti. Imat će 50% gena od oca i 50% od majke, ali kombinacija je bezbroj! To najbolje znaju roditelji mnogobrojnih obitelji (usput, u obitelji sv. Katarine Sijenske bilo je 25 djece! Provjerite: ovdje ili ovdje).

Dijete koje dođe na svijet ima svoju narav, koju mu je Bog dao. Krštenjem prima posvetnu milost i skida mu se ljaga istočnog grijeha. No, još je tu puno posla :) Naime, roditelji zatim imaju ulogu poticati u djeci dobre sklonosti, a loše ispravljati. Ako oni to ne učine, jasno vam je da će dijete razviti neku devijaciju-ili će biti razmaženo, ili (vrlo) lijeno, ili bezobrazno, ili neodgovorno... Ako ga "dobro odgoje", vjerojatnost je daleko veća da će ga upraviti na pravi put. A kasnije je to čovjeku samome tako teško ispravljati... Koliko puta to vidim kod sebe! Zaista je lakše neke stvari naučiti u djetinjstvu i usvojiti ih kao zdrave navike.

No, evo što kažu u članku:

Kako možemo druge naučiti vrlini suzdržanosti? Sv. Josemaria je to pitanje često postavljao, naglašavajući dvije temeljne misli: hrabrost u vlastitom primjeru i stalno njegovanje tuđe slobode. Rekao je da bi roditelji trebali učiti svoju djecu da „žive umjereno, da vode donekle 'spartanski', tj. kršćanski život. Teško je, ali morate biti hrabri: imati hrabrosti podučavati ih u stezi. Ako tako ne budete činili, nećete ništa postići.“ [ref: Sv. Josemaria, Susret u Barceloni, 28. studenog 1972.]

[Umjerenost] pomaže osobi vladati nad sobom, te stavlja na pravo mjesto osjećaje, strasti, želje i najintimnije osobne težnje. Ukratko, osigurava uravnoteženo korištenje materijalnih dobara i pomaže težiti za višim dobrom. Upravo zbog toga, Sv. Toma Akvinski postavlja krjepost umjerenosti kao korijen i bazu emocionalnog i duhovnog života.

I za kraj: "Kao što je sv. Josemaria inzistirao, život stege je kršćanski život. Umjerenost je ključna vrlina s pomoću koje uvodimo red u kaos koji je istočni grijeh uveo u ljudsku narav."

Preuzeto sa stranice Opus Deija: Umjerenost i vladanje sobom (I).
na blagdan sv. Vlaha, biskupa i mučenika

Ženidba ili brak?

Još prije svega nekoliko mjeseci činilo mi se čudnim i zastarjelim kada bi neki svećenici o braku govorili kao o "ženidbi". Pa i smiješnim-jer samo se muž ženi, dok se žena udaje. No, kako čovjek uči dok je živ, i ja sam uvidjela da sam bila u krivu. 

Evo što u Katekizmu sv. Pija X. stoji u komentaru 830. pitanja (jer je pisan u obliku pitanja i odgovora, kao i Kompendij Katekizma):
"Napominjemo, da mi za valjanu ženidbu upotrebljavamo riječ: ženidba, kojom se označuje sakramenat ženidbe, a ne riječ: brak, koju u novije doba često upotrebljavaju svjetovni pravnici, a koja nije po duhu hrvatskog jezika niti u sebi sadrži posvećenog, sakramentalnog značenja kršćanske ženidbe." (Dr. o. Ante Crnica: Priručnik kanonskog prava Katoličke crkve, Zagreb 1945. str. 194; ovu napomenu uvrstio je teološki lektor.)

Dakle, sporedna je činjenica da hrvatska riječ "ženidba" upućuje na ženu. Važna je priroda te riječi koja u sebi sadrži ideju sjedinjenja, dvoje koje postaje jedno. Istina je da je ta riječ snažnija, zvučnija i slikovitija od riječi "brak", za koju sada (zahvaljujući objašnjenju iz Katekizma) uviđam da je sterilnija i, očito, svjetovna, rekla bih građanska.

Ova je epizoda, zapravo, dobar opis onoga što bi cijeli naš život trebao biti: rast u svetosti, rast u razumijevanju, u svakom slučaju-rast. Nadogradnja. Jer, suprotno nekom općenitom mišljenju da su ljudi koji mijenjaju stavove labilni i nedosljedni, to je upravo ono što se od vjernika traži. Za čitava njihovog života! Lifelong chaning. Otvarajući se milosti Božjoj (a znamo kako se to čini), puštamo Ga da sve više oblikuje naše sposobnosti, naše biće-pa tako i razumijevanje. Tom otvorenošću u poniznosti prihvaćamo činjenicu da nismo dovršeni, već da uvijek trebamo Njega.

A o potrebi da uvijek učimo o svojoj vjeri, jedan citat dragog sveca:

37 Kada neka osoba jako ljubi, ona priželjkuje znati sve što se odnosi na ljubljenu osobu. - Razmisli: žeđaš li za spoznajom Krista? Jer... to je mjera tvoje ljubavi. 

sv. Josemaria Escriva, Kovačnica